Žrtvuj pijuna

01.02.2007

Šah je jedna nevjerojatna igra čija se pravila mogu primjenjivati i u sportu. OD 16 figura kojima igrač raspolaže najviše je pijuna, zatim slijede parovi jačih figura i na kraja najjači pojedinci. Drugim riječima, postoji gradacija figura prema mogućnostima i ukupnoj vrijednosti. Pijuna je najviše, a i najmanje su vrijedne figure. No, pijun može isto tako biti neprocijenjivo važan ako ga se koristi na pravi način. U cijeloj je priči bitno to da je pijun figura koja se zbog brojnosti i manjeg značaja može žrtvovati za viši cilj.

Slično je i u nogometu. Imamo igrače koji su generalno dobri i mogu donijeti čak i prevagu, ali s druge strane rade više štete i koče ekipu u nastojanjima za dobrim rezultatom. Što se u tom slučaju radi? Žrtvuje ga se zbog ekipe. Motiv za tekst potiče zbog rukometa i slučaja Dominiković, ali je špranca identična za Tudora, Srnu... Imamo igrače koji posjeduju određenu kvalitetu i koji mogu biti korisni ekipi, no u isto vrijeme imamo konfliktne igrače koji svojim stilom, ponašanjem i igrom mogu donijeti mnogo negativnog. Minusi anuliraju sve pluseve. Jel' ekipi potreban konfliktan igrač koji će je u ključnom trenutku ostaviti na cjedilu? Apsolutno ne. Bahatost i arogancija Tudora i Srne prema sucima, nepotrebni preoštri startovi na protivničke igrače te velika sposobnost zabijanja u vlastitu mrežu čine ih vrlo nepoželjnima. Žrtva pijuna u ovom bi slučaju bilo nepozivanje takvih igrača. Ekipi nisu potrebni igrači koji će zarađivati crvene kartone bez potrebe i kompromitirati sve pozitivno što se do tog trenutka napravi. Ako ne pomogne priča s trenerom, psihologom, ako se takvi igrači ne uvjere u neprihvatljivost njihovog ponašanja i odnosa prema igri, suigračima, protivnicima te ako ih se ne uvjeri da treba uključiti mozak i koristiti inteligenciju...slijedi zbogom. Bez obzira na pozitivne doprinose.

Meni se već sada diže kosa na glavi kad pomislim na povratak Tudora u repku. Isto vrijedi za Srnu. Fontana je bila apsolutni spas od Srne i Olića...kad ne može milom...U slučaju Srne već se vidio napredak u tekmi s Izraelom. Ne sjećam se da je bilo raspravi sa sucem (al' nije bilo ni prilike) i ne sjećam se pogibeljnih startova na noge protivnika na sredini terena. Možda je terapija ipak urodila plodom?! Ostaje nam za vidjeti. Za likove poput Tudora i Dominikovića (prije njih Štimca, Jerkana i sličnih) nema spasa. Što dalje od repke zbog repke same.

Uz direktne štetočine, postoje i štetočine druge vrste..pritajene štetočine. Oni ne rade direktnu štetu u smislu crvenih kartona, oni ne privlače negativnu pažnju na sebe...iz samo jednog razloga - ne vidi ih se. Oni su tu, ali zapravo nisu. Takvi su opasni jer ekipa konstantno igra s igračem manje. Takvi zauzimaju prostor, ne doprinose i samim time oštećuju ekipu, ali s druge strane tjeraju ostatak ekipe na veći angažman u kojem se ekipa ravnopravno nosi s brojnijim protivnikom. Glavni protagonist tihih štetočina je ON...znate dobro tko...naša gica.