|
Početkom
Bilićevog mandata napisao sam kolumnu „Repka“.
Bio je to svježi dašak i konačni napredak za nacionalnu
vrstu. Stvari su se kroz dvije godine promijenile.
Osvrt će biti
uglavnom na nastup na Euru 2008. Gdje mi se Bilić zamjerio?
Onog trena kada je počelo s kompromisima, kršenjem pravila
koje je sam uveo i vraćanja repke na Pijančeve statute.
Vrhunac je bio igra s rezervnom ekipom u trećoj tekmi u
skupini.
Kako je cijela stvar počela? Čovjek je razdrmao repku iz
temelja, nedodirljivi su završili na klupi ili bespućima
povijesne zbiljnosti, a glavne uloge su preuzeli mladi
igrači koji su ujedno bili i najbolji. Igrat će
najspremniji, oni koji igraju po klubovima,..., sve su to
bile Bilićeve spike i onda je počelo...mi moramo pomoći
onima koji ne igraju, mi moramo pokazati zahvalnost onima
koji su iznijeli najveći teret, mi moramo ovo i
ono...Rezultat ga je mazio, repka je igrala dobro i rodio se
heroj nacije. I tu je opet počelo, igrali su oni uvijek isti
pa makar bili u očajnoj formi u klubovima, igrali su oni
koji ne griju klupe, već tribine u klubovima, rodili su se
opet „nezamjenjivi“ i privilegirani. Zanimljivo kako se
stvar uvijek vrti oko Debele kremšnite. Nakon što su ga svi
odjebali zbog povlaštenosti i privilegija nakon Njemačke,
završio je na klupi i to je bio jasan signal da će igrati
oni koji to zaslužuju. No, vizija se negdje putem izgubila.
Stvar je u tome što kod repke nema kompromisa. Nisu to
klubovi pa igraš s kadrom kakav imaš jer ne može do boljih,
repka je skup najboljih...ili možda nije?! U repki igraju u
tom trenu najbolji i najspremniji. Nema privilegiranih, onih
koji moraju igrati. Debeli je opet sebi priskrbio
nezasluženo mjesto u ekipi i ne samo to, izbornik je počeo
cijelu ekipu i taktiku postavljati prema njemu. To je
bezobrazluk kakav se ne može trpiti. Nakon silne medijske
potpore i prodaje, nakon takvih poguranaca i tko zna čega
još, opet nije dosta. Mašinerija oko Kremšnite se opet
razmahala, opet ga se prodaje, opet ga se hvali. Svi
spominju nekakvu sjajnu sezonu u Engleskoj. Pa kaj je tim
ljudima? Pa nisu svi ovce i ne idu svi po mišljenje u novine
ili glavni dnevnik! Postoje ljudi s očima, a generalno se
svojim očima treba najviše vjerovati. Ništa on nije odigrao
i ništa nikada neće. To je privilegirani razmaženi tatin
sinek koji ima najveći propagandni poguranac u povijesti
nogometa. Istina je jedina ta da je on loš igrač i nikakve
priče Bože i Igora to ne mogu promijeniti. Nikakve
statistike o silnom trčanju to ne mogu promijeniti. Prvo
nije bio debeo, ali se stalno spominjalo kako je smršavio
(kako može smršaviti ako nije debeo?), onda je stalno trčao,
a sad se vade nekakve statistike o kilometrima (kako se sad
napominje trčanje ako je uvijek trčao?). On igra kao onda
kad je uništio Dinamo, isto kao kad je uništio 'ajduka, loše
i nikako. Takav igrač apsolutno ne zaslužuje igrati u repki,
a kamoli postavljati sustave i igrače kako bi se njemu našlo
mjesto jer on ima tu jednu loptu. Jesus. Nakon propasti u
Njemačkoj, Bilić mu je „izmislio“ mjesto na lijevoj strani
veznog reda. Tu je nešto kao vegetirao, a iza sebe je imao
jednog Šimunića koji nije dozvolio da se vide silni
nedostaci te njegove igre. U napadu nikakav i neučinkovit, u
nemogućnosti izboriti se za jednu loptu i u gubitku svakog
duela. U defanzivi totalno nikakav. No, atmosfera u repki i
te spike, „fenomenalna“ sezona u Porthsmouthu i ljudi
počinju pušiti tog truta. Što se događa na prvenstvu? Bilić
stavlja Pranjića koji je sjajni lijevi bočni na mjesto Ludog
Joe-a, a Joe ide do RKovača kao stoper. Tako je odigrana
jedna utakmica i to ona protiv Austrije. Svi znamo kakva je
to tekma bila i kako je sve to izgledalo. Tu su razotkrivene
sve „kvalitete“ tog umjetno stvorenog fantaziste čiju loptu
čekamo već godinama. Naravno da je Pranjić označen glavnim
krivcem i ispao žrtveni jarac. Pa nećemo valjda po našem
Buci! Pošto Bilić nije glup i zna gdje su problemi (zašto ih
ne riješi na jedini mogući način nitko ne zna?), Pranjić
ostaje na istom mjestu i sljedeće tri tekme, ali s Raketom
ispred sebe. Odjednom, Pranjić postaje ponajbolji igrač, a
Raketa pokazuje kako se ne treba čekati ta jedna lopta, već
se konstantno mogu imati neke „lopte“. Eto problema za
Bilića. Raketa-Pranjić sjajni, Raketa sjajan, Pranjić
sjajan...što sad? Pa ne mogu izvaditi našu privilegiranu
gljivu. Razmišlja Bilić poput Baltazara i dosjeti se. Tako
je! Neće repka igrati s dva napadača (sigurno mu je i
Profesor pomogao doći do te formule), mijenjam sustav samo
da bi Bucika mogla igrati i to na mjestu gdje ne treba
igrati obranu i gdje ništa neće pokvariti. Umjesto Petrića
ide Debeli odmah iza Olića. Do jaja. Svi za Debelog, Debeli
za sebe! Pitanje je zašto on uvijek izlazi prvi van kad je
neka frka i kad je tako nezamijenjiv? Nije dobro, ali to
nije sve, postaje sve gadnije. U cijelom tom sustavu i
vječnom pronalaženju mjesta za Debelog gdje neće smetati,
Bilić radi jedan strašan kompromis – Luka Modrić. Zašto
jedan toliko plemenit i ofanzivan igrač mora igrati obranu
kako bi za debelog bilo mjesta, to je misterij za Sherlocka
Holmes-a. Gledati Luku kako se nalazi ispred našeg kaznenog,
kako je isključivo orijentiran na obranu, kako se guši
njegov talent nekakvim pokrivanjima i trčanjima za
protivničkim igračima, to je strašno. Onog trena kad se Luka
nađe s loptom preko centra postaje latentna opasnost i
uvijek je frka na vidiku, ali nećeš majci. Ti igraj obranu i
zaboravi slobodu prema naprijed jer imamo privilegiranog
sineka koji mora igrati neobavezno. Luka u repki i Luka u
Dinamu su dvije dijametralno suprotne stvari. I onda moraš
slušati kako je Luka slab, kako ne pokazuje što može, ali se
Debelu svinju hvali gdje god se stigne. Kakva zamjena teza,
kakav bezobrazluk. Uz ta dva ključna momenta, dolazi i još
jedan. Ivica Olić. Čovjek koji zapravo zaokružuje povratak
Pijančevih igrača i raspad početne Bilićeve filozofije i
repke. Kako dobro igra, kako trči, zalaže se...Čovjek je
Vukojević napada i ništa više. Ako je ključ trčanje, bavi se
atletikom. Ivica Olić jednostavno nije dobar igrač. Ne zna
dodati, ne zna zabiti, ne zna driblati (osim ako ne dribla
samog sebe), zna samo kao raditi nekakav pritisak na
protivničku obranu. Što se događa kad naiđe na frajere koji
se s takvima obračunavaju da ne trpnu (npr. nizozemska druga
ekipa na Poljudu)? Ne postoji. Ako želimo nekoga tko nema
znanja i može samo juriti, zašto ne pozvati Mikića u repku?
Čovjek je isto napadač i ima sve Olićeve kvalitete, jedino
što može trčati svih 90 minuta dok Olić diše na škrge nakon
65. Pa ne možemo raditi sprdačinu od repke. S Kremšnitom i
Olićem vraća se duh prošlosti, ona opasna sjena Pijanca s
buteljom vina i to nikako nije dobro. Olić je jedan
prosječni igrač koji se uvijek nalazio u ekipama koje su ga
nosile, ali definitivno ne zaslužuje biti prvim izborom za
hrvatski napad. On je jedini i isključivi krivac što je
Hrvatska ispala s Eura. Očigledno ima veliki problem igrati
pod pritiskom i broj čistih promašaja, 100% šansi koje je
upropastio je bolestan. Sve priče kako se može nadomjestiti
Eduardo su opet pale u vodu. Ne može se nadomjestiti
Eduardo, Eduardo je hrvatska repka. Čak je i prepolovljeni
Klasnić pokazao da je za Olića klasa za sebe, ali Olić je
poput Debelog u kategoriji privilegiranih i sigurnih. Onih
koji će vratiti repku stazama butelja i sramote. Ono što ne
mogu slušati su naricanja i zazivanje sreće, ma koje
jeb...ne sreće. Nema tu sreće, nema zadnjih sekundi i gola,
nema penala. Postoji samo igra i prilike i kako ih
iskorištavaš. Gledam dokumentarac o nogometu i briju s
velikanima nogometa o sreći te red dođe na Wengera. Kaže
čovjek na upit koliko sreća ima utjecaja na rezultat – 0%,
ne postoji, postoji samo rad, sposobnost i znanje.
Sada dolazimo do meni ključnog trenutka, onog istog na kojem
je Ćiro zauvijek postao bivši i od božanstva postao glavni
peder države – trećeg kola u skupini. Neke se lekcije nikada
neće naučiti i to me fascinira. Zašto raditi ekperimente,
zašto ignorirati fair play i zašto se igrati s obrazom
nacije? Nikad, ali nikad ne igraj s drugom ekipom jer je to
nepošteno prema svima uključenima, protivnicima i
navijačima. Da, Bilić se nije izblamirao kao Ćiro u toj
trećoj tekmi, čak je i povećao svoj kredit u naciji – svi su
drkali na tako sjajno odrađen posao i kako su odmoreni
igrači i kako su sad svi zadovoljni jer imamo izbornika
prijatelja igrača, kako su svi dobili priliku zaigrati na
Euru. Jesus. To je loše i točka. Ljudi, pa kako ne kužite da
se to ne radi, pa ne mogu vam Profesor te „Igore i Božo“
svojim sranjima izbaciti logiku iz glave. Ekipa je došla na
takmičenje na kojem će odigrati najmanje tri i najviše šest
utakmica u rasporedu svaka četiri dana. To se znalo, za to
su pripremani i nije bilo nikakvih nepoznanica. Hvalio se
Rak kako ih je pripremio, kako su svi zdravi i spremni te
kako će rasti tijekom prvenstva. U čemu je onda problem,
zašto odmarati igrače? Pa nisu oni došli na godišnji, došli
su na Europsko prvenstvo – hej, EP. Ne postoji niti jedan
razuman razlog koji će izostaviti najbolje. U svakoj tekmi
želimo igrati s najboljom postavom i želimo najbolji
rezultat. Kud ćeš bolje prilike za dodatno uigravanje ekipe
i dodatni doprinos automatizmu igre od jakih utakmica na
prvenstvu. Ma kakvi žuti kartoni, kakve poštede. Kako smo
zaradili te žute kartone? Nepotrebnim igranjem džonom,
nepotrebnim napucavanjem lopte. Da smo imali mozga, ne bi
imali žute. S druge strane, Bilić govori kako imamo 20, 30
jednakih igrača. Kako su malo jednake kvalitete i ne vjeruje
im se pojedinačno u slučaju žutih kartona, a vjeruje im se u
tekmi. Ako netko zasluži kartone, neka ih odradi i ući će
zamjena (Biliću, jel može ili ne može ta zamjena zamijeniti
igrača?). Kartoni se brišu nakon četvrfinala, uglas će oni.
Ma nemoj. Treba prvo doći do polufinala da bi se stvari
brisale. Ako izbornik vjeruje u te igrače, to baš ne
pokazuje izdvajanjem iz igre pojedinaca sa žutim kartonima.
Kako je on ispao elegantan, sačuvao požutjele, odmorio Olića
i ekipu i dobio najslabiji repku na Euru – Poljsku. Oh, kako
je divan, pa to može samo Bilić. U repki igrači moraju biti
spremni za klupu, a ne izigravati primadone koje moraju
igrati inače će raditi scenu. Nakon tih silnih odmaranje
dolazi Turska u četvrtfinalu i što se događa? Igrači se vuku
po terenu, ne mogu doći do lopte, svi nekako sputani. Otkud
sad to, pa odmorili su se, a i nije bilo dvostruku
požutjelih za ovu tekmu. Ah da, sparina...i nama i Portugalu
i Nizozemskoj i Španjolskoj. Vrlo zanimljivo kako su skoro
sve (3 od 4, a i Španjolska je jedva prošla na penale) repke
koje su odmarale igrače u trećem kolu ispale i kako su
apsolutno sve odigrale katastrofa, vukle se po terenu. Je li
to slučajnost? Ne bih rekao. Nadam se da ćemo imati prilike
vidjeti Bilića u istoj situaciji na nekom budućem prvenstvu.
Možda je naučio lekciju, ali ne bih rekao. Obzirom kako
hvali nastupe Debelog, učenje na greškama nije predmet koji
je učio u školi. Svi favoriti odmaraju igrače i svi odigraju
katastrofalno u četvrtfinalu i ispadnu...analiza,
lekcije...nikad ne ponoviti takvu glupost zvanu "odmaranje
igrača i čuvanje od kartona i ozljeda" ! Bate riža, gledaš
ove što su se "odmarali" kako se vuku po terenu, a do tog
trenutka igrali najljepši nogomet prvenstva dok s druge
strane oni koji su se "umarali" tekmu prije, lete po terenu.
Zanimljivo je kako žuti kartoni nisu važni u polufinalu i
finalu, samo su bitni za četvrtfinale. Katastrofa. Umjesto
da se ekipa diže u formi i igri, da se sve više prilagodi na
ritam, mi razbijama taj ritam i...idemo doma. Olić i Debeli
su naprosto nestali, ništa od pritiska, ništa od realizacije
silnih prilika koje su se dogodile isključivo plodom
kvalitete pojedinaca i njihovih pasova, a ne ekipne igre.
Kod ovih situacija uvijek se sjetim Češke iz 96. Nikakva
odmaranja, a silni problemi s ozljedama, sa žutim kartonima.
Ništa im nije smetalo da dođu do finala.
Da
zaključim. Repka se treba što više odmicati od Pijanca, a ne
mu se primicati. Debeli i Olić, ne da ne mogu biti glavne i
povlaštene face, već moraju bodriti ekipu s klupe. Igrati
mogu samo najbolji i najspremniji u tom trenutku bez
iznimki. I treće, nema igranja s ponosom jedne nacije, nema
nikakvih odmaranja. Došli smo se boriti za uspjeh i za to
moramo biti spremni. Moramo bit spremni na ozljede, na žute
kartone, na niz situacija. Igramo uvijek za sebe s
najboljima koje imamo u duhu fair play-a. |